Piše: Ana Kolar
Uskoro će biti dvije godine da ispod mojih tekstova piše da sam, između ostalog, ovisnica i o promjenama. Iako pišem blog o sebi i stvarima i događajima koji se većinom događaju meni, i dalje mi je teško predstaviti se u par riječi ili rečenica.
Nekako bih radije da sve te biografske i slične podatke o meni piše netko treći, neka osoba koja ne živi sa mnom 24 sata dnevno, više od tri desetljeća. Ali, napisala sam to prije par godina i ove godine stojim iznad tog svog dijela „O autoru“ i mislim si da gdje mi je mozak bio kad sam napisala da sam ovisna o promjenama?! Vjerojatno mi je preklani bila neka dosadna godina pa sam žudila za promjenama jer ove mi ih je godine pun kufer previše. Nemam bolje objašnjenje jer stvarno, trenutno sam u životnoj fazi u kojoj bih malo stala na loptu, barem privremeno, prije nego se potrgam cijela.
I iako si to dulje vrijeme nisam htjela priznati, tijelo je počelo davati jasne znakove da ne mogu biti zatvorena doma baš toliko koliko sam bila, da mi treba svjež zrak, sunce i priroda i da još nisam spremna, a možda neću to nikada ni biti, raditi baš sve sama.
San kao da je nestao, barem onaj kvalitetni, i tijelo pokazuje da ne fukcionira s rascjepkanim snom, nije to štafeta ili neko natjecanje u etapama pa da je normalno spavati dva sata i onda biti budna iduća četiri i tako u krug. To funkcionira svega nekoliko dana, ako te drže neke pozitivne emocije i neka motivacija, inače vrlo brzo izgoriš. A još i više, odnosno prije, ako to isto tijelo ne puniš zdravim namiricama i kvalitetnom prehranom.
A ja to sve, sram me priznati (si), zadnjih mjeseci nisam radila. Štoviše, unazad pet mjeseci pojela sam više junk fooda i pekarskih proizvoda nego u čitavom svom životu. Sigurna sam da jesam. Kompenzirala sam hranom sve ono što me mučilo u životu, a to su bile te nagle i neočekivane promjene poput otkaza, nedostatka financijske sigurnosti, usamljenosti, nezadovoljstva samom sobom…
I opet začarani krug. Lošom prehranom hranila sam sve te negativne stvari unutar i oko sebe. Imam tu sreću da se bavim poslom kojim se bavim već čitavo desetljeće, pa sam barem treninzima održala koliko toliko tijelo koje sam imala prije svog emocionalnog prejedanja. Može biti i da je do genetike i godine proizvodnje, ali svejedno, posljedice su očite. Ne pašu mi zaslađena i masna prehrana prepuna ugljikohidrata, ne samo zato jer sakupljam vodu i masnoću, nego i jer imam autoimunu bolest već punih 19 godina i, blago rečeno, podivljala je zahvaljujući junk foodu.
Razmišljajući o ovome svemu zadnje vrijeme, otkad se pokušavam resetirati i pravilnije hraniti i živjeti, uvidjela sam da sam djelomično lagala kada sam napisala da sam ovisna o promjenama. Jer nisam, a bome nije ni moje tijelo. Zapravo, vjerujem da je tijelo, ma koliko pametan stroj bio, u suštini kao malo dijete i treba mu konstantno davati iste, ali i nove lekcije i držati u nekom pravilnom rasporedu. Ne samo kad se radi o hrani nego i masi drugih stvari.
Zdravo i njegovano tijelo je ono koje ima raspored točniji od švicarskog sata, uvjerena sam u to. Ipak, ljudsko tijelo i jest priroda, nije to auto proizveden u tvornici spajanjem dijelova.
Pitaju me, oni koji su iskreniji i znaju me bolje, što se dogodilo i kako sam, a ja samo odmahujem: „Mah, bilo je dugo toplo ljeto“ i po tome znaju da nešto ne štima jer nikad nisam bila ljetni tip, uvijek sam više za proljetno ili jesensko sunce, ono koje grije, ali ne topiš se niti ne umaraš. Možeš biti vani po čitave dane i možeš uživati u divnim plodovima tih godišnjih doba.
Jedva sam čekala da prođe ljeto i nastupi jesen. Iako i priroda zahvaljujući nama ima pomalo uvrnut raspored zadnjih desetljeća, događa se da glasnici jeseni poput kuhanog kukuruza, pečenih kestena i štandova s mandarinama često budu na ulicama sve ranije, ali iskreno, ne smeta mi niti najmanje jer uživam jesti sezonsku hranu. Nema mi gore od jagoda u prvom mjesecu, lubenica u trećem… Ne, ne i ne!
Baš sam pričala mami nedavno kako i ja volim jesti raznoliku hranu, eksperimentirati s namirnicama koje nisu nužno s ovih prostora, ali kvragu i sve, prodat ću se za sir i vrhnje, tanjur graha, kilu mandarina uz film umjesto kokica.
Ne samo da se nakon takve hrane osjećam puna energije i nemam grižnju savjesti zbog kalorija, autoimune bolesti i zdravlja nego sam presretna kad odem na plac i kupim sir i vrhnje kod kumice, grožđe i jabuke kod ljudi koji ih uzgajaju nedaleko Zagreba, a mandarine naručim ipak iz malo daljih krajeva, iz doline Neretve.
Foto: Blogledalo
Smiješno je zapravo kako me često ljudi znaju prozvati mrziteljem svega hrvatskog jer želim živjeti u Italiji i svako malo sam tamo, ali daleko je to od istine. Tko je ikad rekao da ako voliš jednu nužno mrziš drugu zemlju i kulturu, ili da ne možeš voljeti obje jednako?
Moje tijelo „ne voli“ ugljikohidrate i treba puno čišćenja nakon svake moje talijanske avanture od tjedan i više, zato mi je ove godine, nakon n putovanja k’o budali šamar sjela ova divna šarena jesen prepuna plodova poput domaćih mandarina, jabuka, kestena i oraha.
Do idućeg puta, čuvajte sebe i svoje tijelo,
Zagrljaj,
A.
Teskt preuzet s Blogledala
Foto: Privatna arhiva
